BJEGUNKE

Pierre PALMADE i Christophe DUTHURON

prijevod: Dora Slakoper

režija: Nenni Delmestre

scenografija, kostimi, izbor glazbe: Lina Vengoechea

oblikovanje svjetla: Zoran Mihanović

VANDA……. MILKA PODRUG KOKOTOVIĆ

IVANA…….. KSENIJA PROHASKA

inspicijentica: Ivana Ljepotica

Premijera: 30. rujna 2016.

TEXTKomedija Bjegunke, autorskog dvojca Pierrea Palmadea i Christophea Duthurona doživjela je

svjetsku premijeru 2007, u poznatom kazalištu Teatro Varietes de Paris (osnovanom 1807. godine). Predstavu su producirale glumice koje u njoj igraju, Line Renaud i Muriel Robin, a režirao je koautor teksta, Duthuron. Bilo je zamišljeno da predstava bude na repertoaru mjesec dana, ali se zbog ogromnog uspjeha i interesa publike zadržala više od četiri mjeseca, kada su je glumice zbog prije dogovorenih projekata morale prekinuti. Zadnju predstavu, koju su igrale odlučile su uživo prenositi na francuskoj televiziji TV France 2, a vidjelo ju je osam miljuna ljudi, što je najveća gledanost neke predstave na francuskoj televiziji svih vremena. Predstava je dobila mnogobrojne nagrade, među ostalima i Prix Raimu za kazalište i film.

Za svoj tekst autori kažu kako nisu imali namjeru napisati komediju u kojoj bi se ljudi smijali na svaku repliku, nego komične situacije pretvarati u jake emotivne trenutke, a emocije pretvarati u komediju. Za njih je ovo “bijela” komedija, zabavna, bez pretenzija, ali dirljiva… i prva teatarska “road- komedija”. Iako možda tema podsjeća na kultni film Thelma i Louise, ovdje se radi o dvije potpuno različite žene koje ni po čemu nisu spojive, ali su ujedinjene u zajedničkom bijegu. Jedna bježi iz staračkog doma, druga bježi iz kuće na kćerin osamnaesti rođendan. Kroz svoje avanture, svađe, diskusije, nesretne i sretne trenutke, ovaj posve čudesan i jedinstven duo ostvaruje prijateljstvo koje će trajati cijeli život.

U našoj produkciji uloge su povjerene Milki Podrug Kokotović i Kseniji Prohaski, idealnom paru za ovu teatarsku avanturu.

Pierre Palmade rođen je u Bordeauxu, Francuska, 23. ožujka 1968. godine, u obitelji liječnika i profesorice engleskog jezika i književnosti. Rastao je daleko od svijeta spektakla i sve je ukazivalo na studij ekonomije. Naposljetku odustaje od priprema za pariško Visoko poslovno učilište (HEC) i odlučuje u Parizu okušati sreću kao glumac. Kao devetnaestogodišnjak, 1987. godine pojavljuje se prvi put pred kamerama u emisiji "La Classe", kanala France 3, u kojoj potom bilježi brojne nastupe.

Radeći u emisiji "La Classe", Pierre Palmade upoznaje suradnike koji će ga pratiti tijekom cijele karijere, kao što su Michèle Laroque i Jean-Marie Bigard. Godinu dana kasnije jednako tako križa mu se put s onim Muriel Robin, koja od tada postaje njegova najbliža suradnica. Za nju je napisao mnoge monodrame, a također i ulogu Margot/Ivane u komadu "Bjegunke" (Les Fugueuses).

Godine 1989. nastupa u svojoj prvoj monodrami pod nazivom "Moja majka jako voli to što radim" u kazalištu Point Virgule, u režiji Sylvie Joly. Nakon što mu karijera kreće uzlaznom putanjom, Pierre Palmade izmjenjuje se u ulogama pisca i glumca djelujući podjednako u kazalištu na televiziji i filmu. Nastavlja igrati u svojim monodramama, kao npr "Svrati tu i tamo" (Passez me voir à l’occasion, 1992), ili pak "Moja predstava zove se povratak" (Mon spectacle s’appelle revient) 1995., dok istovremeno piše za kazalište - "Moja sestra je super cura" (Ma sœur est un chic type, 1993) i film – scenarist filma "Da" (Oui, Alexandre Jardin, 1996).

S Muriel Robin, suautoricom tekstova, 1995.polučit će dva velika uspjeha – "Vole se" (Ils s'aiment, 1996) i "Voljeli su se" (Ils se sont aimés, 2001). Istovremeno Pierre nastavlja i svoju karijeru glumca u mnogim filmovima. Pamti ga se kao sina Pierrea Richarda u filmu "Uvijek se može sanjati" (On peut toujours rêver, 1991) i kao Tamburiksa/Assurancetourixa u filmskoj adaptaciji avantura Asteriksa i Obeliksa iz 1999.

Godine 2005. Pierre Palmade sudjeluje u tv-emisiji "Susret u nepoznatoj zemlji", iste godine režira dvoje mladih glumaca Bricea Hillaira i Cédrica Cizairea u komadu "Igraju Palmadea" (Ils jouent Palmade). Tijekom 2005. i 2006. glumački je partner Isabelle Mergault u komadu "Da se moglo ponovno" (Si c’était à refaire) Laurenta Ruquiera.

U 2006. prvi put surađuje s Cristopheom Duthuronom. Po narudžbi Pierrea Richarda, pišu komad "Otac i sin" (Père et fils), u kojem dva Pierrea igraju sve do 2008. Njihova sljedeća suradnja je već 2007. kada pišu "Bjegunke" (Les Fugueuses), komad u kojem će igrati Muriel Robin i Line Renaud. Sljedeće godine Palmade se na velika vrata vraća igrajući, uz mladu glumačku trupu i režiju Alexa Lutza, u svom komadu "Le Comique". Radi se o autobiografskom materijalu u kojem se svim svojim bogatim komičkim arsenalom narugao svom nekadašnjem "bećarskom"životu.

2010. napisao je i glumio u tv-komediji "Le Grand Restaurant" na kanalu France 2, čiji je drugi nastavak na istom kanalu emitiran već sljedeće godine. U međuvremenu Palmade na scenama igra svoju šestu monodramu pod nazivom "Nikad nisam bio ovoliko

star" (J’ai jamais été aussi vieux), a 2011. igra u komadu "Ljubav na tanjuru" (L'Amour sur un plateau) s autoricom Isabelle Mergault kao partnericom u kazalištu Porte St Martins u Parizu.

Potrebno je isto tako spomenuti i aktivnu ulogu Pierrea Palmadea u humanitarnom projektu brige za siromašne glumca Michela Coluchea "Restorani od srca" (Les Restaurants du cœur).

2008. proglašen je Vitezom nacionalnog reda za zasluge.Christophe Duthuron rodio se 1973. Nakon studija književnosti

pohađa tečaj Marianne Valéry i počinje svoju krijeru kao glumac. U Lot-et-Garonne osniva kazališnu družinu "Nepotrebni" (Les inutiles) kojoj je na čelu od 1994. do 2000. S družinom igra dvadesetak repertoarnih naslova (Hugo, Daudet, Guitry, Feydeau…), ali i suvremenih (Mrožek, Buzzati, Kobelli, Valery,…). Nastupa također i u ponekim filmskim ulogama, posebice u režijama Alaina Miniera ("Da, tata", Oui papa, kratkometražni, 1993), Pierrea Richarda ("Ravno u zid", Droit dans le mur, 1997) i Jean-Marca Peyreffitea "Putnik" (The Passenger, kratkometražni, 2001).

Christophe Duthuron ne zapostavlja svoj književni dar i piše mnoge komade. Njegov autorski opus uključuje kazališne tekstove kao što su Zavan toutes - 1993, "Sveta Izidora milosna" (Saint Isidore la gracieuse) – 1994, "Nepotrebni" (Les inutiles) - 1995, "Bezopasno za Francusku" (Sans danger pour la France) – 1996, "Moj tata" (Mon papa) – 1997, Zavan toutes seules – 1997, "Komedije jednočinke" (Comédies en un acte) – 1998, "Radost" (Le Bonheur) – 1999 et "Sve lutke" (Tous des guignols) – 2001.

Godine 2000. okuplja ekipu televizijske serije "Dečko, cura" (Un Gars, Une Fill) s Jeanom Dujardinom i Alexadrom Lamy.. Serija osvaja prestižnu 7 d'or zlatnu nagradu za humorističnu emisiju. U 2001. godini započinje suradnju s komičarom Nicolasom Canteloupom. Postavlja na scenu Canteloupov tekst "Poslovna scena" (Scène d’entreprise), a godinu poslije za njega piše komad "Čuvajte se imitacija" (Méfiez vous des imitations).

Tijekom godina surađivao je u više navrata sa svojim prijateljem glumcem Pierreom Richardom. Zajedno su 2001. pisali "Pierre Richard u zemlji Sovjeta" (Pierre Richard au pays des soviets), zatim 2003. "Otmica sjećanja" (Détournement de Mémoire) i "Besplatna poštarina" (Franchise postale) u 2009. Godine 2006. Pierre Richard igra oca Pierrea Palmadea u komadu "Otac i Sin" (Père et Fils) kojeg je, u suradnji s Pierreom Palmadeom, napisao Christophe Duthuron.

S Palmadeom ponovno radi 2007. na "Bjegunkama" (Les Fugueuses). Na tv kanalu France 2 izravan prijenos posljednje izvedbe iz kazališta Théâtres des Variétés de Paris prati rekordan broj gledatelja u povijesti prijenosa kazališnih predstava u Francuskoj. Christophe Duthuron i Michel Boujenah potom započinju zajednički rad na filmskoj adaptaciji predstave. Ogroman uspjeh koji su doživjeli s "Bjegunkama" odveo ih je u daljnje zajedničke poduhvate. Christophe iznimno cijeni svog partnera – rekao je jednom o njemu: "On je genij. Takva je jednostavnost, takva tečnost u njegovu radu! Kad mu se neka riječ ili neki izraz opire on ne odustaje dok ne dosegne mirnoću, jednostavnost. Svi težimo takvom majstorstvu - njemu ono samo dolazi."

autocesta

groblje

zatvor dom

farmapod zvijezdama

most kuća

rastanak

Rođena je u Dicmu (1930. god.). Djetinjstvo i mladost provela je u Splitu, gdje su joj i prije živjeli roditelji.Klasičnu gimnaziju je završila u Splitu, a potom upisuje glumačku školu u Zagrebu. Nakon prve godine i dobivene stipendije, odlazi u Sarajevo pohađati još tri godine gdje i diplomira.

Za kazališni angažman odabrala je Dubrovnik i od 1954.g. do danas mu je ostala vjerna. Samo je četiri puta glumački izbivala iz domicilnog mjesta, u Teatru ITD, Zagreb, HNK Split i u Kraljevskom pozorištu Zetski dom na Cetinju. Pored neprekidnog rada u vrlo raznovrsnom repertoaru dubrovačkog kazališta Marina Držića, od 1964. nastupa kontinuirano i na Dubrovačkim ljetnim igrama.

Snimila je niz igranih filmova, kao i televizijskih drama i serija. Dobitnica je mnogih nagrada od kojih izdvajamo: Grada Dubrovnika – godišnja, Grada Dubrovnika za životno djelo,

Vladimir Nazor – godišnja, Vladimir Nazor – za životno djelo, Sterijina, Festival monodrame (Zemun), Orlando, Hrvatsko glumište – godišnja, Hrvatsko glumište – životno djelo, Dubravko Dujšin – Vjesnik, MES (Male eksperimentalne scene), Slobodna Dalmacija - za najbolje glumačko ostvarenje na Marulićevim danima, Slobodna Dalmacija – za životno djelo, 2 nagrade Marul – Marulićevi dani, Male scene (Rijeka) Veljko Maričić, Mediteran – Novi list…

Milka Podrug Kokotović

Rodila se u Splitu. Osnovnu i srednju školu te ekonomski fakultet (Odjel za strane jezike) završila je u Rijeci, nakon čega upisuje glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, na kojoj diplomira 1980. godine.

Nakon brojnih uloga u HNK - Zagreb, igra u mnogim filmovima i na televiziji. 1985. g. odlazi u SAD, gdje je pet godina studirala solo brodvejsko pjevanje, te privatni studij glume prema Metodi Actor’s Studia.

U Americi je igrala s velikim holivudskim glumcima u sedam filmova i nekoliko televizijskih emisija, te je nastupala na prestižnim scenama. 1999. g. vratila se u Hrvatsku i nastavila s radom u kazalištu, filmu i na televiziji. U ovih 17. godina rada dobila brojna priznanja na nacionalnim i međunarodnim kazališnim manifestacijama, od kojih izdvajamo najznačajnije za najbolju žensku ulogu: na Festivalu Glumca u Vunkovcima, na Festivalu Malih Scena u Rijeci (Nagrada Mediteran), Nagrada hrvatskog glumišta, nagrada festivala Dani satire, nagrada Marul - Marulićevi dani, Nagrada Marko Fotez HNK - Split, međunarodna nagrada Premio Adelaide Ristori na festivalu Mittelfest.

Od povratka u Hrvatsku gostovala je u sedamnaest zemalja s nekoliko predstava (koje izvodi na četiri jezika), te je česti gost na pozornicama u Americi i Italiji.

Članica je ansambla HNK-Split, a njezini su uspjesi 2016. okrunjeni titulom Hrvatske dramske nacionalne prvakinje.

Ksenija Prohaska

NENNI DELMESTRE - režija

Rođena je u Splitu gdje živi do svoje osamnaeste godine kada dobiva američku stipendiju i odlazi na studij. Na Međunarodnom Sveučilištu Floride, Miami, USA, diplomira tehnologiju komunikacija (1981.) te na istom sveučilištu diplomira kazališnu režiju (1984.) s najvišim ocjenama i odličjima dekana. Od tada režira u Hrvatskoj, Sloveniji, Venezueli, Meksiku, Italiji, Makedoniji. Prevodi dramske tekstove s engleskog, španjolskog i talijanskog jezika. Objavljuje eseje o kazalištu u zemlji i inozemstvu. Od 1997. kućna je redateljica splitskog HNK, a u sezoni 2002./2003. vrši dužnost ravnateljice Drame HNK-Split. U sezonama 2002.-2004. ravnateljica je Dramskog programa Splitskog ljeta. Članica je Vijeća Festivalahrvatske drame Marulićevi dani (2002.-2015.) Izbornica je festivala Marulićevi dani (2009.-2010.), festivala Mali Marulić (2012.-2014.), te je jedna od urednika MDF u Šibeniku (2013- ).

Režirala je više od 70 predstava, a gotovo sve njene predstave prikazane su na domaćim i međunarodnim festivalima, gdje su ovjenčane s više od pedeset nagrada od kojih izdvajamo: četiri nagrade Marul za najbolju režiju na festivalu Marulićevi dani (1991., 2001.,2003., 2016.), tri nagrade Marul za najbolju predstavu na festivalu Marulićevi dani (1991., 2001.,2003.), nagrada Judita za najuspješnijeg umjetnika na 39. Splitskom ljetu, Nagrada Marko Fotez za režije u sezoni 2003./2004., Nagrada žirija i Velika nagrada publike za najbolju predstavu na festivalu SKUP 08 (Slovenski festival komornog kazališta 2008.)

U Kazalištu Marina Držića režirala je predstave:

Smrt i djevojka (Nagrada Dubravko Dujšin za najbolju žensku ulogu - Doris Šarić Kukuljica), Tri visoke žene (Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju žensku ulogu - Milka. P. Kokotović, Nagrada hrvatskog glumišta za najbolju scenografiju - Dalibor Laginja), Nagrada Veljko Maričić / Festival Malih scena Rijeka - Milka P. Kokotović, Staklena menažerija (Nagrada Tirena - Bruna Bebić Tudor za ulogu Laure) Čitač, Otrov kazališta (Nagrada Dubravko Dujišin - Milka Podrug Kokotović za ulogu Markize), Festa, a na Dubrovačkim ljetnim igrama režirala je Pirandellovog Henrika IV. (Nagrada Orlando - Ljubo Kerekeš za ulogu Henrika).

LINA VENGOECHEA scena, kostimi, izbor glazbe

Rođena je u gradu Maracaibu u Venezueli. Nakon studija sociologije i povijesti umjetnosti u Caracasu i Bostonu, specijalizira kuturni menadžment za neprofitne institucije.

U svojoj domovini je od 1985. do 1993. bila ravnateljica kulturnog Centra Bellas Artes koji udomljava i Teatar Bellas Artes. Utemeljiteljica je i ravnateljica Nacionalnog omladinskog teatra Venezuele, utemeljiteljica je Internacionalnog festivala umjetnosti u Maracaibu, čija je predsjednica tri godine, te je jedna od utemeljiteljica Umjetničkog multimedijalnog centra Lia Bermudez. Članica je upravnih odbora u nekoliko venezuelskih kulturnih institucija. Članica je Hrvatskog društva dramskih umjetnika, te je jedna je od osnivača splitskog kazališta Playdrama.

U posljednjih dvadeset i pet godina sudjeluje u više od šezdeset kazališnih produkcija kao scenografkinja, glazbena suradnica i audio-vizualna oblikovateljica u venezuelskim, hrvatskim, slovenskim, talijanskim i makedonskim kazalištima.

Od posljednjih značjnih nagrada izdvajamo: Nagrada hrvatskog glumišta 2014. godine za najbolju scenografiju za predstavu Kontra progresa, Esteve Soler, HNK -Split; Biennalna nagrada Rudolf Bunk 2014.godine za scenografiju predstava To dijete (Joel Pommerat) i Kontra progresa (Esteve Soler), u produkciji HNK-Split i Splitskog Ljeta; Nagrada za vizualni design na Festivalu u Kikindi 2010. g. za predstavu Odlazak (Jeroen van de Berg) Gledališče Koper.

Prevoditeljica je više dramskih tekstova s hrvatskog na španjolski i engleski jezik.

ZORAN MIHANOVIĆsvjetlo

Zoran Mihanović kao oblikovatelj svjetla surađuje s mnogim hrvatskim i nekoliko stranih redatelja, a nekima je postao i stalni član autorskih ekipa. Surađivao je gotovo u svim hrvatskim kazalištima i kazalištima u Pragu, Ljubljani, Mariboru, Celju, Ptuju, Sarajevu, Mostaru, Zenici i dr.

Za oblikovanje svjetla kazališnih predstava dobio je više nagrada i priznanja, među ostalima; Nagradu hrvatskog glumišta, nagradu Judita kao najuspješniji umjetnik dramskog programa Splitskog ljeta, nekoliko nagrada Marul, nagradu Festivala hrvatskih lutkarskih kazališta, nagradu Sezam na Dubrovačkim ljetnim igrama, Nagradu Rudolf Bunk Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu.

Tehničko osoblje:

Baldo Dužević (voditelj stolarske radionice)Jelka Grljević (voditeljica krojačke radionice)Asim Arslanagić (majstor pozornice)Mario Capursi (majstor tona)Milan Tomašić (majstor tona)Anamarija Obradović (slikar)Silvio Giron (majstor rasvjete)Manuela Kavain (šminkerica)Stela Đurović (rekviziterka)Milena Limov (garderobijerka)Šemsa Mrčela (frizerica)Stijepo Prčan (finalizator dekora)Dragan Pantović (tehničar tona i rasvjete)Krešimir Ferizović i Borivoje Ljubojević (opsluživači pozornice)

Nakladnik: Kazalište Marina Držića

Za nakladnika: Ravnatelj Ante Vlahinić

Fotografije: Željko Tutnjević

Grafičko oblikovanje: Lina Vengoechea

Tisak: Alfa-2, Dubrovnik

Naklada: 200 primjeraka

Web stranica: www.kazaliste-dubrovnik.hr

Ulaznice: blagajna@kazaliste-dubrovnik.hr

020 / 321 – 088